Ponekad pomislim da se nalazim u fazi sretnog uzleta. Da poput magneta privlačim sreću, da ostvarujuem brojne važne privilegije. Ali kao što rekoh.... to je samo faza. Ahhh, za dugotrajni život bez depresije bitno je ne znati ništa, ne željeti ništa, savršeni kozmos. Ali sve je to jebena katastrofa. Ne znam zašto sam opsovala. Baš mi je došlo, onako patetično i gotovo poetično, ali osjećam se bolje. Eto. Sad se toj oslobađajućoj psovki veselim kao dijete glupavim darovima. Trenutak prije izašla sam na balkon i derala se ko idiot. Naravno da su me susjedi sumnjivo gledali. U ovakvom stanju , na granici fašističkog režima prema samoj sebi , privlačila sam poglede. Kanalizirala sam bijes. Ponovo sam napisala blog. Dugovala sam to sama sebi otkad su mi djeca bila na sisi.. Eto me tu. Prešla sam na mračnu stranu. Sve mi se čini da će ovaj tekst biti primjer nihilizma. Oduvijek sam željela oskrvnuti scientologiju. Eto, čak me to sad tjera da se diram po zločestim mjestima. Tja i to mi je prestalo bit zanimljivo kad sam otkrila da dolje imam frizuru kao Art Garfunkel. To znači samo jedno. Da nisam bila dovoljno oprezna pa su me pogreške iz prošlosti počele proganjat. Tražim srodne i intelektualno uzdignute duše koje će mi moći parirati u ovom uzvišenom stanju. Svi ostali makac od mojeg dupeta da ne bi morala okrenuti drugu stranu glave da vas čita dio mozga koji će popušiti vaše gluposti.